Marš živih

Dobila sam jedinstvenu priliku da kao član ekipe TV Studenta odem u Poljsku i sudjelujem na Maršu živih. Cilj putovanja također je bila i edukacija o židovskoj kulturi i običajima. Kolegica Irena napravila je kratki intervju sa mnom, na tu temu na svom blogu. Kolegica je odradila dobar posao i postavila je super pitanja, a ja sam se potrudila da što bolje odgovorim na njih. Budući da je odradila super posao, ja imam manje za pisati u svojem postu, pa ću se više koncentrirati na svoje dojmove.

Intervju možete pročitati putem ovog linka. Na putovanju sam bila dežurni fotograf i galeriju fotografija možete pogledati na facebook stranicama TV Studenta.

Povijest

Međunarodni marš živih, svake se godine održava u Poljskoj u znak sjećanja na žrtve Holokausta (Shoah na hebrejskom). Održava se na židovski Dan sijećanja Yom Hashoah. Dan sijećanja obilježava se u cijelom židovskom svijetu kao svečani dan žalosti i sjećanja na 6 milijuna židovskih žena, muškaraca i djece koje su ubili Nacisti.

Prvi Marš sijećanja (odnosno živućih u doslovnom prijevodu) je održan 1988., i od tada je u njemu sudjelovalo preko 200 tisuća mladih. Ove godine, na njemu je sudjelovalo oko 10 tisuća mladih iz cijeloga svijeta. Maršira se tri kilometra od Auschwitza do koncentracijskog logora Birkenau, istim putem kojim su Židovi i ostali zarobljenici morali proći. Ovogodišnji Marš posvećen je Židovima iz Mađarske.

Logori i Marš

Na Marš smo stigli iz Krakowa (o čemu ćete imati prilike čitati u idućem postu) i bit ću iskrena, nisam znala što mogu očekivati. Upozorili su nas da odjenemo jednostavnu odjeću koja se ne ističe, bez žarkih boja i da je poželjno da žene stave maramu oko glave. Znala sam da će biti puno ljudi, ali mislim da mi do tada još nije sasvim sjelo koliko je to zapravo 10 tisuća ljudi. Morali smo raditi i snimati, a još je i kiša padala gotovo pa cijelo vrijeme. Blato je bilo po svuda. Dobila sam pravo iskustvo rada na terenu, i to u teškim uvjetima, što mi je vrlo drago.

Prošli smo prošli kroz Auschwitz, uz stručno vodstvo Branka Lustiga, producenta filma Stevena Spielberga Schindlerova lista. Gospodin Lustig nam je pričao o svojim sjećanjima iz logora (ondje je bio kao dijete). Ovo mu je nije bio prvi put da se vratio na to mjesto, rekao je da je svaki puta lakše. Ne mogu si to niti zamisliti. Sigurna sam da se ja ne bi mogla vratiti.

Bilo je teško gledati barake i ulaziti u njih. Vidjeti spalionice, vješala, komore. Biti na mjestu gdje je toliko ljudi patilo i izgubilo živote.

Sam Marš bio je dosta veseo. Povorka mladih ljudi iz cijeloga svijeta. Vjerojatno je tako i zamišljeno. Kao suprotnost onome što se dogodilo, kao nada za bolje sutra i da se to više nikada ne ponovi. Po prvi puta na Maršu se zavijorila i hrvatska zastava, što je je Lustigu bilo posebno drago.

Birkenau je otvoreniji od Auschwitza i zaprepastila me veličina prostora. Nas je tamo bilo 10 tisuća, a i dalje je izgledao prazno.

Ceremonija

U Birkenau se odvijala posebna ceremonija u znak sjećanja. Prvo od svega je bilo čitanje imena žrtava. Kada uđete, imena su prvo što čujete. Prve suze sam zamalo pustila kada su čitali imena djece i njihovu starost. Jednostavno grozno, ne razumijem kako su ljudi bili u stanju počiniti takav zločin nad nedužnim ljudima. Slijedile su pjesme, videospotovi i svjedočanstva preživjelih i njihovih obitelji.

Jedan dio me posebno pogodio. Muškarac je pričao kako je bio u logoru sa svojim djetetom. Dijete je bilo gladno - molila ga je da joj da samo komad kruha, a on joj nije mogao pomoći. Ona nije preživjela.

Također me pogodila i pjesma „What Will Become of the Memories“. Suze više nisam mogla zadržati dok sam gledala video koji je pratio pjesmu koju su napisala djeca preživjelih. /EDIT/ Pronašla sam snimku s ovogošinje ceremonije. 

Ovo putovanje me potreslo. Znala sam što se događalo, ali to je do sada uvijek bila „samo“ činjenica iz povijesnih udžbenika. Nisam imala članova obitelji koji su to prošli, nisam te vjere, nikako se nisam mogla povezati s time. Uvijek mi se činilo da su se ti užasi dogodili davno, upravo zbog činjenice što se nisam nikako mogla povezati s time i zbog toga što smo o tome učili u školi. Često možete čuti kako ljudi spominju Holokaust, neki se čak i šale (crni humor). Jednostavno se stvori iluzija da se to dogodilo jako davno. Ali nakon što sam bila tamo, nakon što sam pogledala Schindlerovu listu, nakon što sam razgovarala s osobom koja je to proživjela, stvari gledam u drugačijem svijetlu.

Nikada neću zaboraviti. 

Birkenau

Marina Hudoletnjak