Dobila sam jedinstvenu priliku da
kao član ekipe TV Studenta odem u Poljsku i sudjelujem na Maršu živih. Cilj
putovanja također je bila i edukacija o židovskoj kulturi i običajima. Kolegica
Irena napravila je kratki intervju sa mnom, na tu temu na svom blogu. Kolegica
je odradila dobar posao i postavila je super pitanja, a ja sam se potrudila da
što bolje odgovorim na njih. Budući da je odradila super posao, ja imam manje
za pisati u svojem postu, pa ću se više koncentrirati na svoje dojmove.
Intervju možete pročitati putem ovog
linka. Na putovanju sam bila dežurni fotograf i galeriju fotografija
možete pogledati na facebook
stranicama TV Studenta.
Povijest
Međunarodni marš živih, svake se
godine održava u Poljskoj u znak sjećanja na žrtve Holokausta (Shoah na
hebrejskom). Održava se na židovski Dan sijećanja Yom Hashoah. Dan sijećanja obilježava
se u cijelom židovskom svijetu kao svečani dan žalosti i sjećanja na 6 milijuna
židovskih žena, muškaraca i djece koje su ubili Nacisti.
Prvi Marš sijećanja (odnosno živućih
u doslovnom prijevodu) je održan 1988., i od tada je u njemu sudjelovalo preko
200 tisuća mladih. Ove godine, na njemu je sudjelovalo oko 10 tisuća mladih iz
cijeloga svijeta. Maršira se tri kilometra od Auschwitza do koncentracijskog
logora Birkenau, istim putem kojim su Židovi i ostali zarobljenici morali
proći. Ovogodišnji Marš posvećen je Židovima iz Mađarske.
Logori i Marš
Na Marš smo stigli iz Krakowa (o
čemu ćete imati prilike čitati u idućem postu) i bit ću iskrena, nisam znala
što mogu očekivati. Upozorili su nas da odjenemo jednostavnu odjeću koja se ne
ističe, bez žarkih boja i da je poželjno da žene stave maramu oko glave. Znala
sam da će biti puno ljudi, ali mislim da mi do tada još nije sasvim sjelo
koliko je to zapravo 10 tisuća ljudi. Morali smo raditi i snimati, a još je i
kiša padala gotovo pa cijelo vrijeme. Blato je bilo po svuda. Dobila sam pravo
iskustvo rada na terenu, i to u teškim uvjetima, što mi je vrlo drago.
Prošli smo prošli kroz Auschwitz,
uz stručno vodstvo Branka Lustiga, producenta filma Stevena Spielberga Schindlerova lista. Gospodin Lustig nam
je pričao o svojim sjećanjima iz logora (ondje je bio kao dijete). Ovo mu je
nije bio prvi put da se vratio na to mjesto, rekao je da je svaki puta lakše.
Ne mogu si to niti zamisliti. Sigurna sam da se ja ne bi mogla vratiti.
Bilo je teško gledati barake i
ulaziti u njih. Vidjeti spalionice, vješala, komore. Biti na mjestu gdje je
toliko ljudi patilo i izgubilo živote.
Sam Marš bio je dosta veseo.
Povorka mladih ljudi iz cijeloga svijeta. Vjerojatno je tako i zamišljeno. Kao
suprotnost onome što se dogodilo, kao nada za bolje sutra i da se to više
nikada ne ponovi. Po prvi puta na Maršu se zavijorila i hrvatska zastava, što
je je Lustigu bilo posebno drago.
Birkenau je otvoreniji od Auschwitza
i zaprepastila me veličina prostora. Nas je tamo bilo 10 tisuća, a i dalje je
izgledao prazno.
Ceremonija
U Birkenau se odvijala posebna
ceremonija u znak sjećanja. Prvo od svega je bilo čitanje imena žrtava. Kada
uđete, imena su prvo što čujete. Prve suze sam zamalo pustila kada su čitali
imena djece i njihovu starost. Jednostavno grozno, ne razumijem kako su ljudi
bili u stanju počiniti takav zločin nad nedužnim ljudima. Slijedile su pjesme,
videospotovi i svjedočanstva preživjelih i njihovih obitelji.
Jedan dio me posebno pogodio.
Muškarac je pričao kako je bio u logoru sa svojim djetetom. Dijete je bilo
gladno - molila ga je da joj da samo komad kruha, a on joj nije mogao pomoći. Ona
nije preživjela.
Također me pogodila i pjesma „What Will Become of
the Memories“. Suze više nisam mogla zadržati dok sam gledala video koji je
pratio pjesmu koju su napisala djeca preživjelih. /EDIT/ Pronašla sam snimku s ovogošinje
ceremonije.
Ovo putovanje me potreslo. Znala sam što se događalo, ali to je do sada uvijek bila „samo“ činjenica iz povijesnih udžbenika. Nisam imala članova obitelji koji su to prošli, nisam te vjere, nikako se nisam mogla povezati s time. Uvijek mi se činilo da su se ti užasi dogodili davno, upravo zbog činjenice što se nisam nikako mogla povezati s time i zbog toga što smo o tome učili u školi. Često možete čuti kako ljudi spominju Holokaust, neki se čak i šale (crni humor). Jednostavno se stvori iluzija da se to dogodilo jako davno. Ali nakon što sam bila tamo, nakon što sam pogledala Schindlerovu listu, nakon što sam razgovarala s osobom koja je to proživjela, stvari gledam u drugačijem svijetlu.
Ovo putovanje me potreslo. Znala sam što se događalo, ali to je do sada uvijek bila „samo“ činjenica iz povijesnih udžbenika. Nisam imala članova obitelji koji su to prošli, nisam te vjere, nikako se nisam mogla povezati s time. Uvijek mi se činilo da su se ti užasi dogodili davno, upravo zbog činjenice što se nisam nikako mogla povezati s time i zbog toga što smo o tome učili u školi. Često možete čuti kako ljudi spominju Holokaust, neki se čak i šale (crni humor). Jednostavno se stvori iluzija da se to dogodilo jako davno. Ali nakon što sam bila tamo, nakon što sam pogledala Schindlerovu listu, nakon što sam razgovarala s osobom koja je to proživjela, stvari gledam u drugačijem svijetlu.
Nikada neću zaboraviti.
Birkenau |
Marina Hudoletnjak
Ovo fali u našim školama. Upoznavanje sa okrutnom poviješću, umjesto štrebanja i ocjenjivanja jer se baš tako stvori ta iluzija...
ReplyDeleteMalo tko dobije priliku otići tamo i to sve barem djelomično doživiti.
Tako je. Osim povijesnih činjenica i godina, potrebno je spomenuti i ljudske priče pogotovo jer to nije nešto što je bilo u 15. stoljeću, to je bilo nedavno. Kao i Jasenovac. O ničemu se ne uči na pravi način.
Deletenemam baš pretjeranu želju posjetiti to mjesto užasa, dovoljan mi je bio film Schindlerova lista da djelomično to osjetim
ReplyDeletetrebao bi se uvesti kao obavezan u srednjim školama, da se nikad ne zaboravi!
Iskreno, nisam ni ja imala, ali mi je drago da sam dobila priliku otići tamo. I slažem se s tobom.
DeleteStvarno tužno, ali poučno... da se nikad ne ponovi.
ReplyDelete